Biti katolikPastirsko pismo biskupa Mainza, Petera Kohlgrafa, za korizmeno vrijeme 2020. godine

2

Eine Version in Leichter Sprache sowie Übersetzungen in Sprachen von Gemeinden anderer Muttersprache im Bistum Mainz, Fürbitten, Online-Fassung, Video

und weitere Informationen stehen zur Verfügung unter

bistummainz.de/fastenhirtenbrief-2020Herzlichen Dank für alle Hilfe bei den Übersetzungen!

Herausgegeber: Bischöfliche Kanzlei/Publikationen Bistum Mainz 2020

Bischofsplatz 2, 55116 MainzFotos/Layout: B. Nichtweiß

Umschlagmotiv: Detail aus dem Altar-Glasgemälde „Verwandlung“

in der Jakobuskrypta (geweiht 2006) von „Hl. Dreifaltigkeit“ in Offenbach; weitere Bilder beziehen sich auf die Sakramente der Kirche

(S. 4, 6, 8, 9, 11 Details aus: Buße, Taufe, Eucharistie, Priesterweihe, Ehe). Glasmalerei und Fertigung von Robert Münch (geb. 1949), Groß-Umstadt.

Wir danken sehr für die Abdruckgenehmigung.

Prijevod: P. Frano Prcela

3

Drage sestre, draga braćo u biskupiji Mainz!

Koja je Vaša vjeroispovijest? – U jednom od svojih progra-ma poznati njemački kabaretist Konrad Beikircher to pitanje postavlja osobi koja dolazi iz Rajnske regije, na što dotična osoba odgovara: „Normalna.“ Odgovor se dakako odnosi na katoličku vjeroispovijest. Biti katolikom je „normalna vjera“ za nekoga tko dolazi iz „Rajnlanda“. No valja primijetiti: ovdje je riječ o kabaretskom programu.

Kršćani koji su živjeli tijekom prvih stoljeća vjerojatno bi odgovorili sa sličnim samouvjerenijem. Smatrali su se kato-licima, a time su mislili na pripadnost zajednici vjernika koja okuplja sve narode i čitavi svijet. Nešto drugo nisu si mogli ni zamisliti. Tako je to bilo tijekom mnogih stoljeća, s usponima i padovima.

Stvari se danas osjetno mijenjaju. Čak ni šarmantni stanovnici Rajlanda više ne poistovjećuju toliko zdušno svoju pripadnost „normalnoj“ vjeri s pripadnošću Katoličkoj crkvi. Kao što zna-mo, tko se uzvisuje, vrlo brzo može pasti. To je moja sadašnja percepcija i percepcija mnogih ljudi koji se, s obzirom na situ-aciju u Katoličkoj crkvi, zauzimaju oko vjere.

U ovom pismu želim iznijeti razmišljanja o pozitivnim strana-ma moje Crkve, ali to ne činim kako bih umanjio njezine loše strane: grijeh i puno tmurnoga uvuklo se u crkvenu svakod-nevnicu, a ta se strana, uz sav vrijedni trud, ne može izbrisati. Ne bih želio da se moja razmišljanja shvate kao bilo kakvo omalovažavanje drugih crkava i vjeroispovijesti. Međutim kršćanstvo postoji samo u konkretnim zajednicama. U moju osobnu priču i svakodnevnicu utkana je katolička tradicija, bez koje ne mogu zamisliti svoj život.

4

Kada su neki teolozi u dugoj tradiciji Crkve tražili slike kojima bi opisali kako je to biti katolikom, padale su im na pamet široke i otvorene ruke na križ razapetog Krista, koji želi sve ljude privući k sebi. Mogli su upućivati na njegovo otvoreno srce iz kojeg se rađaju sakramenti Crkve. Biti katolikom uvijek je značilo izdržati napetosti, biti otvoren za pitanja današnjega svijeta, unositi vlastito srce i vlastiti razum te imati svijest o Kristovoj ljubavi. Biti katolikom je uvijek značilo: svim ljudima željeti da imaju to isto iskustvo i ne povlačiti se u neki egoistični svijet vlastite vjere.

Kratko želim obrazložiti zašto sam odabrao spomenutu temu ovogodišnjeg Pastirskog pisma. U Katoličkoj crkvi u Njemačkoj nalazimo se na početku „Sinodalnog puta“, koji se bavi ne-kim već dugo tinjajućim temama. To je povezano sa zločinima seksualnog zlostavljanja djece i štićenika od strane crkvenog klera. U različitim forumima „Sinodalnog puta“ bavit ćemo se temama kao što su: moć, seksualni moral, oblici svećeničkog života i uloga žene u službama i dužnostima Crkve.

Uvijek se iznova prestrašim kada se u različitim kontekstima jave agresivni glasovi. Oni naime onima koji pozivaju na prom-jene, kažu neka napuste Crkvu i priključe se protestantima, jer su tamo navodno svi zahtjevi ispunjeni. Međutim ni kod braće i sestara protestanata stvari ne stoje puno bolje.

Po čemu se dakle mi katolici izdvajamo? Je li odlučujuće u našem katoličkom identitetu to što kod nas ne posto-

5

ji mogućnost ređenja žena, što prakticiranje seksualnosti izvan braka smatramo grijehom, što se svećenici ne smiju ženiti i što mi biskupi ne dopuštamo da se kontrolira kako obnašamo naše dužnosti? Dakako, to su već poznate teme koje mnogi povezuju s Katoličkom crkvom. No, hoće li nam to pomoći na smrtnoj postelji, kada budemo stajali pred odlučujućim trenutkom našega života? Je li Bog tako malen kako ga mi ljudi znamo umanjivati našim ograničenjima, pro-pisima i normama?

To su ozbiljna pitanja. Ta ne sastoji se moj katolički identitet u prvom redu od zabrana, zapreka, vezivanja uz punomoći neke službe. U svakom slučaju time ne zagovaram nepromišljeno ispunjenje svih očekivanja. No, pozitivno traženje katoličkog identiteta u našim raspravama rijetko igra neku ulogu. Rado povlačimo granice. Tako onima koji se teško nose s ustalje-nim crkvenim tradicijama, čak predbacujemo da nisu katolici! Osobno me uznemiruju agresivni tonovi i grube osude drug-ih, neistomišljenika. Jednim takvim agresivnim načinom ko-munikacije nećemo nikoga ohrabriti da se pozabavi ljepotom Evanđelja. Kao biskup pozivam Vas na pomireni ton komuni-kacije i da se ujedno počnemo baviti onim što je zaista bitno.

Što uopće znači: „biti katolik“?

Meni osobno pritom pomaže pročitati što kaže o tome Ka-tekizam Katoličke crkve. Tamo se spominju četiri kriterija Crk-venosti „Katoličke crkve“: ispovijedanje prave i potpune vjere, iskustvo cjelovitog sakramentalnog života, apostolska služba i tradicija, kao i jedinstvo Crkve (KKC 830-856).

6

Zajednička vjera

Vjerovanje koje ispovijedamo na svetoj misi (i koje nas povezu-je s drugim kršćanskim crkvama) sažima našu vjeru. Kršćanska vjera nije nešto proizvoljno, ona ima svoj jasan sadržaj. Teks-tovi vjerovanja i dogme rezultati su dugih propitkivanja. Oni nisu nastali za radnim stolom, nego proizlaze iz intenzivnog traženja i dubokog vjerskog iskustva.

Gledajući Novi zavjet, vidim četiri Evanđelja, mnoge apostols-ke poslanice i druge tekstove. Mnogovrsni su pristupi Isusu Kristu. Na početku ne stoji neka prva dogma već mnoga iskus-tva s uskrslim Kristom. Kada molimo vjerovanje – dakle molit-vu koja započinje s „vjerujem“ – tada se ne radi o apstraktnom tekstu, u kojemu bi bilo sažeto neko znanje. Svojim zauziman-jem pretvaram ga u svoju vlastitu molitvu vjerovanja: „Vjeru-jem ti, Oče; vjerujem ti, Sine; vjerujem ti, Duše sveti; iz vaše zajednice potječe Crkva, oproštenje grijeha, uskrsnuće mrtvih i život vječni.“1

Ono što ovdje dolazi do izražaja jest osobna ispovijest krštenika. U svoj raznolikosti vjerskih iskustava postoji nešto što nas sve povezuje: „Isus Krist se utjelovio.“ Postao je čovjekom. Katolička se vjera temelji na ovoj ispovijest, kao što je to opisano u Prvoj Ivanovoj poslanici (1 Iv 4,2). U velikim glazbenim djelima koja se bave upravo našim „Vjerovanjem“ uvijek se na poseban način naglašava dio koji glasi: „et incar-

1 Za ovo razmišljanje zahvalan sam P. Reinhardu Körneru OCarm.

7

natus est – i postade čovjekom“. Kada Bog u Isusu postaje tijelo, katolička vjera postaje osjetilna, ona potvrđuje život i tijelo, postaje čovjekoljubiva. Biti katolikom znači svim čulima vjerovati u Boga i slaviti Boga. Naša je crkvena godina razno-vrsna, riječ je o životu u izobilju (Iv 10, 10). Katoličko liturgijsko slavlje je bogato, u njemu nalazimo prisutnost riječi, glazbe, sakramenata, različite ljude, mirise tamjana i cvijeća, svjet-la, boja i mnogočega drugoga. Biti katolikom možemo samo čitavim bićem, tijelom i dušom. S mojom katoličkom tradici-jom povezujem hodočašća, različita liturgijska događanja, po-zitivan pogled na čovjeka i njegovu sposobnost za činiti dobro kao i načelno pozitivan stav prema životu. Čak se i u karnevalu vidi očigledna poveznica s katoličkom radošću življenja. A na kraju života nadam se uskrsnuću tijela i vječnom zajedništvo s trojedinim Bogom u zajedništvu svih svetih.

Iskustvo sakramenata

Sakramenti žive od znakova i riječi koje ih tumače. Sakramenti su dodiri Boga koji ljubi, oni su znakovi njegove blizine2. Kada Bog ljubi čovjeka, On to ne demonstrira samo riječima već i dodirom. To su sakramenti Crkve. Oni prate vjernika od njeg-ova rođenja preko odrastanja do teške bolesti i smrti. Sakra-menti su hrana i okrepa na putovima života. Bog ne prepušta čovjeka samome sebi, čak ni kada je posrijedi krivica. U sak-ramentu ženidbe osobe koje se ljube postaju sakramentalnim znakom. Naime, oni se povjeravaju jedan drugome, uzajamno prenoseći život i ljubav. U sakramentu ređenja Isus uzima k sebi nejake i stavlja ih u službu zajednice.

Biti katolik znači dopustiti da nas se dodirne sakramentima.

2 Theodor Schneider, Zeichen der Nähe Gottes. Grundriss der Sakramententhe-ologie. 72009.

8

Život postaje velik i beskrajno prostran. Kao što papa Fran-jo kaže: sakramenti nisu nagrada savršenima već ljekovita sredstva nemoćnima3.

Služba i tradicija

Sveto pismo je temelj naše vjere. Služba i tradicija nas povezu-ju s počecima naše Crkve. Biti katolikom također znači imati strahopoštovanje pred onima koji su živjeli našu vjeru prije nas. Crkvena služba predstavlja Krista u krilu Crkve. Međutim, tradiciju u smislu djelovanja Božjeg duha ne smijemo tumačiti samo kao prijenos krutih oblika i rečenica s jednog naraštaja na drugi. Dakako, prisutna je jedna crvena nit u mijenama vre-mena: vjera u Krista, u kojoj se očituje ljubav Božja.

Naravno da se mnogo toga promijenilo u 2000 godina. Vje-ra nije mrtva stijena. Da bismo danas mogli biti svjedocima Isusa Krista morat ćemo možda promijeniti neke oblike tako da se očuva relevantnost i autentičnost Radosne vijesti. Čista nepromjenjivost može prouzročiti upravo suprotnost – dakle, da vjera postane beznačajna. Cilj crkvene objave ne može se svesti na pretvaranje Crkve u neku malu skupinu samoprozva-nih blaženika.

3 usp. Evangelii Gaudium 47.

9

Na ovom mjestu se može samo naznačiti da nas očekuje težak zadatak: pronaći nam je nove oblike evangelizacije, koji će ovdje i sada uvjerljivo oživjeti Božju istinu. Podariti novi sjaj vječnoj Božjoj istini zahtijeva od nas da promijenimo oblike naviještanja, kako u crkvenim strukturama tako i u jeziku. Naime ljudi i njihovi horizonti se mijenjaju. Odrediti što je bit Crkve i što se mora promijeniti možemo samo u zajedničkom vjerničkom hodu i uz pomoć duhovnog procesa razlikovanja. U takvim se procesima želimo u Njemačkoj iskušati, a valja reći da će i sveopća Crkva morati krenuti tim putem.

Papa i sveopća Crkva

Bez povezanosti s Papom ne može postojati katolički identi-tet. Tako i Crkva u Njemačkoj može samo u jedinstvu s Papom ostati katolička. Ovo vrijedi za sve okolnosti, dakle ne samo onda kada Papa nas ili mene osobno potvrdi u našem stavu. Biti sveopća Crkva (Katolička crkva) veliko je bogatstvo zbog kojega nam mnogi zavide. Papa Franjo je sam često upozo-ravao na napetosti između mjesne i sveopće Crkve te je sve ohrabrivao da se zauzmu za veću katoličku različitost i manju centralizaciju. A što to zapravo konkretno znači, vjerojatno će morati biti predmetom brojnih rasprava i novih nastojanja. Biti katolikom i ujedno članom sveopće Crkve može uspjeti samo u raznovrsnosti kultura i u jedinstvu vjere.

10

Želja mi je da uz Božju pomoć doista ostanemo katolici. Ne povlačimo granice već pozivajmo na zajedništvo, budimo čovjekoljupci otvorenih ruku, velikog srca i širokog razuma. Budimo otvoreni za novo i vjerni Evanđelju, zagovarajući život i zainteresirani za sve što nam nudi ovaj dobri Božji svijet. Jas-no se opredijelimo za njegovu ljubav u Isusu Kristu, zauzmimo kritički stav prema svemu, što je štetno za čovjeka i što bi do-vodilo u pitanje slavu Božju. To za mene znači biti katolikom.

Nemojmo onim ljudima koji postavljaju pitanja u Crkvi i traže nove putove zbog toga poricati da su katolici. Pres-tanimo omalovažavati one kojima teško pada prihvatiti novo. Uspjet ćemo samo u povjerenju, ljubavi i uzajamnom strahopoštovanju. Kratko prije kraja Prvog svjetskog rata Edith Stein piše svojoj sestri Erni: „Želim te uvjeriti da će razvoj, čiji tijek možemo predmnijevati u vrlo skromnim granicama, a suodređivati u još skromnijim granicama, u konačnici biti pozitivan.“4

Na našim putovima neka nas blagoslovi Trojedini Bog, Otac i Sin i Duh Sveti.

+Peter Kohlgraf

biskup Mainza

Mainz, 1. korizmena nedjelja 2020. godine

4 Brief an Erna Stein, 6.7. 1918 (Edith Stein Gesamtausgabe Bd. 2 [Selbstbildnis in Briefen 1, 1916-1933], Freiburg u.a. 92010, 31f.).

11

12

«Želja mi je da uz Božju pomoć do-ista ostanemo katolici. Ne povlačimo granice već pozivajmo na zajedništvo, budimo čovjekoljupci otvorenih ruku, velikog srca i širokog razuma.»